Komšinica Milica je juče polomila nogu silazeći niz stepenice. Veoma je živahna i puna energije i stalno šparta stepenicama, kao zbog rekreacije. Danas sam išla da je obiđem, a ona puna hvale za naše bolnice. Mislim, da li je imala sreću ili vezu.
Kad se samo setim kad sam ja pre nekoliko godina polomila nogu. Prvo, nisam očekivala da ću ikada polomiti nešto. Drugo, kad sam je iskrenula mislila sam uganuće, proći će brzo. Međutim, do večeri meni je noga strašno natekla. Videlo se da nešto nije u redu. Uzmem taksi i u klinički centar. Ladno su me primili i saopštili da rendgen ne radi, a i da radi nestašica je filmova. Razmišljam gde nekog poznajem , a da ima rendgen aparat. Ljuta sam na naše zdravstvo. Ja sam retko bolesna , a prvi put lomim nogu. Kada ću ja da potrošim moje pare od zdravstvenog doprinosa. Na to mi kaže jedna žena: "Ništa vam ne vredi da se sekirate i besnite. Radi samo tu i tu." Setim se tamo znam jednu divnu i prijatnu sestru. Krećem, mada mi je jako neprijatno i uopšte ne volim to preko veze. Ali, noga me boli, ne mogu da hodam. Ona me prima ljubazno i kaže ne brini nešto ćemo srediti. Čekam kratko, slikaju mi nogu, ali tehničar kaže ovde se prelom ne vidi. Sestra Divna staje ispod aparata, iskreće mi nogu i opet snimaju. Odmah su videli prelom. Imobilizuju mi nogu i sve po redu. Ja danas trčim, ali mislim , šta je sa onima koji nisu poznavali nikoga tamo gde rendgen radi. Kako li je njima srasla noga, ruka, rame, kuk. Plašim se i da razmišljam.
Zar ne vidite lepotu u svom životu? Svi plaćamo doprinose za zdravstvo. Neki lepo potroše i svoje i tuđe pare, a neko ne stigne ni svoje. Ali, svi smo jednaki. Kako sebično mislim da pošto ja malo trošim (bolje reći uglavnom se lečim i kod privatnika i plaćam, samo ne znam dokle ću moći) treba da me prime raširenih ruku i posebno lepo. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: