Svaki dan se vozim sa bar tri prevoza do posla, i toliko nazad. Daleko mi je posao pa o gradskom prevozu mogu i knjigu da napišem. Elem, prepričaću jedan sasvim običan dan. Izjutra ulazim u pun autobus. Ljudi kašlju sve u "šesnaest", niko ruku da stavi. Neka fina gospođa komentariše:"Ljudi nije lepo da se kašlje a da se ruka ne stavi na usta. Uostalom, stiže i svinjski grip." Neka muškarčina, sišla sa neke oveće planine, onako visok i zlokoban, iskašlja se na nju pa će ti:"Ako vam smeta vozite se taksijem. Mi smo svi u kući kašljali i vidite da smo živi i zdravi." Ona gospođa već iznervirana, ali ne podiže ton:"Majka je trebala da vas nauči kada ste bili mali." Poskoči onaj kašljundžija pa će ti: "Čujete li ljudi ona mi vređa majku i celu moju familiju." Žena se podiže i izađe na sledećoj stanici. Ali, jedan suvonjavi momak, istomišljenik pomenute gospođe, pred njim se iskija u ruku, i naravno uhvati za šipku. Da li su nam zato šipke masne, lepljive i gadne na dodir ne znam, ali bi na našoj kolektivnoj kulturi valjalo poraditi.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Možda su ljudi nekulturni i pomalo primitivni, možda im niko nije objasnio i prezentovao pravila života u velikom gradu, možda su neobrazovani i neobavešteni. Ali ovolika razmena klica, bakterija i virusa može nam samo ojačati imunitet. Naravno, ko preživi. E pa, na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: