Moj sin je mesecima skupljao sitninu od kusura. Kad mi vrate sitninu ja mu dam i on trči da u svoju kasicu doda još parica. Jednog dana vidim kasica je prepuna i počnem da brojim. Sakupim 200 dinara, stavim mu krupan novac, a ja sa kesom odem u samoposlugu. Kad sam htela da platim izbeči se do tada relativno pristojna kasirka:"Šta vi mislite da ja sve to brojim!? Imam ja druga posla. Platite krupnim novcem." Ja se umešah:"Molim vas svejedno je kako ću da platim. Ako mi ne verujete prebrojte." Dolazi i šef, sav važan i nadobudan, inače samo takve i regrutuju, tridesetogodišnjak koji mi autoritativno saopštava:"Ne zadržavajte red i ne ometajte kasiricu. Ukrupnite negde drugde. Kakvi ste to ljudi?." Ja isplatih novčanicama i odoh.
Sutra dan čekam opet na kasi. Prilazi sa druge strane malo ciganče:"Teto sakupio sam 100 dinara. Daj mi jednu novčanicu." I ova kasirka nabusito odgovara:"Nisam ti ja menjačnica. Idi na neko drugo mesto". Vidim da i onaj ispred sladoledžija, nešto neće da mu primi sitniš. Platih mu sladoled i on ode veselo sa svojim sitnim paricama.
U poslednje vreme kod nas se oseća nestašica sitnih para. Sve češće niko nema da vam vrati kusur. Često, što je kod nas prosto nezamislivo, prodavci vam opraštaju par dinara. Elem, sakupim opet one pare i odnesem na kiosk da kupim novine. Već sam se pripremila na različite komentare ali hrabro nastupih. Devojka na kiosku promoli glavu i kaže mi:"Hvala vam mnogo na sitnini. Ne mogu da vraćam kusur i gazda se ljuti. Sakupljam sitninu po zgradi i rodbini. Molim vas mi donesite i sutra ako imate, da vam ukrupnim".
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Strpljen – spašen. Vremena se menjaju, samo treba biti strpljiv. Sada ću, posle sedam godina, da celu onu kasicu napunim papirnim novcem. Samo radost mog deteta danas i onda neće biti ista. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: