Danas imam "otvorena vrata" za roditelje. Opet će da dolaze roditelji odličnih đaka, za koje imam samo reči hvale. Oni ne prave nikakve probleme u smislu nediscipline. A roditelji onog Marka sigurno neće doći. Ništa, sutra im šaljem treći telegram i ispisnicu. Kakvi su to ljudi kad nemaju vremena za svoje dete.
Spremam se za posao. Jedan običan dan – ustajem, spremam se, onda doručak za sve članove, mirišem se i izlazim u maglovito prolećno jutro. Čekam bus a to znači bar pola sata smrzavanja (mada nas direktor GSP-a i svi ostali ubeđuju da je saobraćaj odličan, samo mi to ne primećujemo). Konačno stižem na posao ižvakana, izgužvana, izgažena i naravno već iznervirana jer kasnim. Sva sreća i đaci dosta kasne. Imam šest časova bez pauze, deca nervozna jer je počelo ispitivanje, u ovoj nedelji su i pismeni zadaci. Nije im lako, ali šta da se radi. Odlažem svoj pismeni da se još malo spreme. Direktor juri neke godišnje izveštaje, opet. Rate za ekskurziju još nisu plaćene, pa obaveštavam roditelje. Ja pauzu za odmor mogu samo da sanjam. I tih 15tak minuta odmora uvek nešto ima neko da pita, deca se žale, nekome je pozlilo, roditelji utrčavaju u školu kad imaju vremena i kada im je zgodno. Kafu ću popiti večeras kod kuće. Danas nema roditelja za otvorena vrata. Oni Markovi sigurno neće doći, jer onaj mali nevaljalac sigurno ništa nije rekao. Ali telegrami su primljeni, i škola nije dobila obaveštenje da su se vratili.
Zove me obezbeđenje:"Stigla je gospođa Jovanović." Konačno. Silazim i odmah kažem:"Vi ste već 1. Septembra obavešteni da ja primam sredom od 17-18h., a pošto znate kakvo vam je dete treba li ste da dođete ranije. Meni čas počinje za 10 minuta, a čas je svetinja." Markova mama se kao izvinjava. Mnogo radim i nemam vremena da dođem do škole. Valjda je kod svih tako." Ja nastavljam:"Ne sećam se kad ste poslednji put bili. Spisak njegovih nestašluka, da ne kažem bezobrazluka je podugačak i poslat vam je na kraju prvog polugodišta. Očekivala sam odmah da dođete". Gledam ova je žena sva u čudu. Mora da je Marko opet nešto izmislio. Nastavljam strogim glasom:"Pozivam vas već mesec dana jer mi treba vaša izjava radi smanjenja ocene iz vladanja. Da niste došli danas posle trećeg telegrama po propisima dete se ispisuje." Žena se sve više čudi. Nešto mi je sumnjivo. Nastavljam dalje:"Vi znate da je on glavni kavgadžija u razredu, da maltretira ostalu decu. Kod psihologa je redovni posetilac, a koleginica insistira da i vi prisustvujete. Ipak deca su vaše ogledalo. Poslednja kap je tuča u dvorištu od pre deset dana." Razmišljam, sigurno žena misli da joj je dete pravi anđeo. Ko zna šta radi dok su mu roditelji odsutni. U anketi je priznao da vikendom ide u provod, da pije alkohol, da se već se desetak puta napio. Žena prosto ključa i bojim se da joj ne pozli. Gotovo smirenim glasom mi kaže:"Možda ste pogrešili. Marko je divno i osetljivo dete. Mi ga obožavamo i mislimo da je lepo vaspitan. Kao da ne pričamo o istom detetu." Sve mi je bilo jasno. Još jedan neobavešteni roditelj. Zašto prave decu kad nemaju vremena za njih i ne uživaju u njihovom odrastanju. Žao mi je i Marka, jer je usamljen, ostavljen na milost i nemilost okolnostima, a one su danas veoma negativne. I velika sloboda donosi nevolje. Nastavljam mirno:"Svi to kažu. Kao da su sva deca šizofrena, pa su u školi đavolčići, a kod kuće anđelčići. Gospođo, vaše je dete i prošle godine imalo trojku iz vladanja. Šta vi mislite zašto?" Žena me gleda belo, mora da je Marko i tu smislio priču. Žena samo ključa i povišava ton:"Nismo se žalili na trojku jer smo mislili da je vaša greška." Gledam je u neverici. Je l ova žena pala s Marsa. Pa zna se kako se ocene izglasavaju. Nema tu greške. Mada svi odugovlačimo sa smanjenjem ocene iz vladanja, kao popraviće se deca. Gospođa Jovanović i dalje priča svašta:"Hteli smo vas da zaštitimo i tako je greška prošla ne kažnjeno." Ja sam u šoku. Ona priča dalje: "Moje dete je lepo vaspitano i samostalno. Muž i ja se trudimo da im damo svu potrebnu slobodu. Imate li vi neke dokaze za ponašanje moga sina?" Već je gledam sažaljivo i kažem: "Pogledajte rubrike u dnevniku, upisan je 17 puta. A za tuču imamo video zapis." Razmišljam kako ova žene neće da prihvati realnost, i stalno izmišlja nove razloge. Jadnica. Ona pita:"Ko je to snimao?" Meni je već muka od ovog razgovora i kažem:"Video kamera našeg obezbeđenja." Žena je odjednom ostarila i sva se skupila. Samo da joj ne pozli. Ona i muž stalno rade, valjda da im obezbede bolji život. Ali i manje skupe garderobe i jeftinije patike uz više ljubavi i druženja bi bilo bolje. Oni se ne bave dovoljno svojom decom i nemaju pojma šta ona rade. Ostavljam je samu da napiše izjavu.
Posle ovakvih razgovora nisam sposobna da idem na čas. A idem u ono odlično odeljenje. Sve pametne glavice i traže sve više i više.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? U kojoj još zemlji možete da ne odete par meseci u školu i da vam dete na izbace. Kako život pronalazi čudne načine da vam otvori oči i ukaže šta je najvažnije. Nadam se da se sve može spasiti. Možda se i Markom počnu više da bave. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: