Toplo avgustovsko predveče. Žena i ja sedimo na zastakljenoj terasici i pijemo kaficu. Zasu nas odjednom kiša mrvica. To komšinica sa četvrtog sprata trese stoljnjak ili njen muž baca bajati hleb golubovima. Malo smo pobrisali one mrvice kad ti meni uleti mali papirni avion u kafu. Šta je sad ovo? Deca, pomenute komšinice, izašla na terasu i bacaju aviončiće. Nastavljamo da uživamo u divnom sutonu i pogledu na Frušku goru, kad poče da "pada kiša". Nije to kiša nego komšija sa petog sprata zaliva cveće predveče, a često i prazni klimu. Nisam rekao da mi konopac stoji ispred prozora i to je prvo što ujutru vidim (kakva asocijacija). Komšija sa šestog je vezao konopac za neku puzavicu koja treba da raste od zemlje do njegovog sprata. Naravno, ta puzavica uvek raste do prvog sprata, ali je on uporan. Preko puta komšije oprale tepihe i suše ih preko terase. Onima ispod kaplje li kaplje. Deca se dole igraju i bacaju lopte u vis. Pogodili su prozor na drugom spratu i sreća je što srča nikog nije povredila. Ulazim u stan da odgledam "Porodicu Adams" na TV-u.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Šta bi neko dao da može da pije kafu na terasi i da gleda u daljini avione kako sleću na aerodrom. A mi se žalimo na kojekakve sitnice. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: