Krenemo Mira i ja da obiđemo Maru i Veru, naše rođake. Mara živi na Banovom brdu. Uhvatile smo 37, koji ona zove najopterećenija linija u gradu, a sada znamo i zašto. Neopisiva gužva, uz razne monodrame i nepristojne dijaloge. Posedimo kod nje malo, pa krenemo kod Vere. Siđemo kod Mostarske petlje i krenemo gore da uhvatimo autobus 18. Lutali smo malo, pa pripitah neke ljude. Ni oni ne znaju jer nisu odavde, a lutaju već pola sata jer su promašili stranu ulice. Konačno, naiđe neki momak, vispren mladić i on nas odvede do gornjeg stajališta. Pitam se da li je farba toliko skupa da se oboji pet- šest strelica i u njima brojevi autobusa ili gradskih linija odatle. Ovako se gubi petnaestak minuta da bi se popelo od podnožja do drugog nivoa, ali pravom stazom.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Lepo je što čovek može u Beogradu da se sit napriča i sa nepoznatima, ali zar nije lakše da gradske vlasti nacrtaju i obeleže putokaze. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: