Stižem umoran, znojav, isceđen, izgažen u prevozu. Radujem se što stižem kući. Planiram da se istuširam, da spremim neku salaticu i meso i da se napričam sa devojkom. Elem, ništa od toga. Ulazim u kuću. Skidam se. Palim bojler ali ništa. Gledam osigurače, sve je u redu. Zovem komšiju, kad mi on reče nemamo struju kao neki vod ne radi. Verovatno do večeras. Nema veze, istuširaću se hladnom vodom. Ne lezi vraže… Pritisak slabašan. Opet zovem komšiju, kad mi reče da od jutros isključuju vodu, neki remonti, i mi imamo sreće što za pola sata možemo da napunimo kofu. Bar za wc. Odustajem od kupanja i punim kofe, zlu ne trebalo. Krećem da spremim ručak, ali se setim da struje nema. Neka, zdrava je i salatica leti. Frižider već počeo da se oseća. Ako se usmrdi ima da ga perem danima. Sednem da popričam sa Mazom. Nema signala. Zovem drugog komšiju jer me je već sramota, kad ti on reče da je neko sinoć kopao oko susednog solitera i presekao nam kabl. Nema telefona, nema ADSL-a (šta će mi kad računar ionako ne radi zbog struje). Uzmem mobilni, a on na izdisaju. Nisam hteo da ga punim na poslu, neprijatno mi. Računam kad stignem kući ima da ga napunim. Legnem u krevet da se smirim i pogledam kalendar. Dvadeset prvi vek. Aferim.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Kad dođeš kući treba prvo da se odmoriš. Vidiš li kako društvo brine o tebi. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: