Vozim više od 30 godina i nikad nisam imao nikakav udes. Ali današnja vožnja Beogradom liči na one akcione igrice gde svako malo iskače nešto s leva i desna. Prvo problem parkiranja. Gde god da se parkiraš nekome smeta. Ili si zauzeo trotoar pa pešaci idu kolovozom, ili si zauzeo ulicu pa kamioni ne mogu da prođu. Da ne pričam o dimenzijama i položaju parking mesta. Proputovao sam pola sveta i svuda sam velike džipove (naravno službene) parkirao bez problema. Kod nas u garažama mesta su veoma skučena (ko je odredio one dimenzije!!). Vrata sa obe strane su mi izgrebana, jar ako se uparkiraš nema mesta i da izađeš iz kola. Parking servis ni za šta ne odgovara, već ubira samo rentu. I ja bih voleo takav posao. A kad se isparkiravaš, iako imam zadnji senzor, uvek je neko iza kola. Po parkinzima deca se kriju iza- igraju žmurke (gde su ti roditelji!?), to ni senzor ne vidi. U gradu neko se oslonio ili čeka baš iza kola, a često spustio i torbu na njih. Na parkingu, kod velikih tržnih centara, sused ostavio kolica iza vas. Pa ljudi, šta je ovo!!??
Da ne pričam o kruženju u centru grada po pola sata da se nađe mesto. Pa onda uplata i trčanje sa sastanaka, kucanje kartica za izlazak iz firme i slično, preparkiravanje, i da se uplati parking globa. Moj direktor je dugo mislio da imam neku cicu, dok nije konstatovao da kolima dolazim na posao.
Gde god da krenete, zastoj. Ajde, ja se ne nerviram u gužvi, pustim muziku, vežbam oči – levo i desno, razgibam vrat. Onda, proleću motorciklisti kao osice ili one ptičurine u Hičkokovim filmovima sa svih strana. Nebrojeno puta pogledam u retrovizor, pa sad ga ne vidiš, a onda odjednom vidiš. Koje su to brzine!!?? Preticanje na Ibarskoj preko duple pune linije je svakodnevnica. Ma čoveče, to je rulet, kad ćeš nekog od njih da potkačiš. Ma i da ne odgovaraš pred sudom, treba živeti sa tim na savesti. Imaju li oni savesti, mislim na te lude glave na motorima.
Dok idete uskim uličicama, večito u opravkama i asfaltiranju, iskaču mala deca. Majke često telefoniraju, nose kese, i dete sa samo istrgne. Još je nelogičnije, što je dete uvek na strani kolovoza, a ne uz zgrade!!! Eh, mlade mame. Onda penzioneri prelaze gde god hoće. Valjda im se smučio ovaj život. Ali gde mene da nađu. Kad ih opomeneš, oni odmahuju i kažu:"Koliko su mene puta udarili. Šta da radim, ne vidim najbolje a i žuri mi se." Da ne dužim, kao da je sudnji dan sutra.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Pretpostavljam da svi brinu o građanima, a posebno o vozačima. Što da voze kola. Em su kola skupa, benzin takođe, nema parkinga, bolje je da se šetaju ili idu prebukiranim GSP-om. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: