Ispričaću vam dve priče, a vi sami prosudite šta vam valja činiti.
Naš komšija Rade je vredan i radan. Stalno prti neke daske i alat, ide u prljavom, pomalo smrdljivom i izlizanom odelu. Svi ga žale i zovu ga na kafu i klopu, a često ga i časte. Neki mu donose ručak i popričaju, neki mu i pomognu da ponešto završi. Uvek se žali, te penzioner, te veliki troškovi, te skupa hrana, pa nema se itd. Juče smo saznali da čovek ima 3 stana u vlasništvu, sve je sam stekao, i ovaj oprema sinu, pa je u radnom odelu.
Preko puta stanuje Mirko, fini podstanar, mašinac, koji radi kod privatnika. Uvek doteran, mirisan, odelo i košulja, često i kravata. Nikad ništa ne zajmi, pomalo uzdržan, čist i uredan. Juče smo saznali da mu je plata 30000, da je iznajmio stan, da jedva sastavlja kraj sa krajem. Doduše za ovih par godina se baš usukao, da ne kažem išlangirao.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Sad vidite šta znači imidž. Naš narod voli da ljude procenjuje po odelu, pa ne čudi da oni koji imaju najviše bedno se oblače i zavlače ostale, izazivaju svesno ili ne sažaljenje. A oni ponosni i gordi (to je inače jedan od grehova) su uglavnom gladni, ali izgledaju lepo i pristojno. Razmislite. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: