U poslednje vreme sve češće se ljutim na sebe, a i na druge zbog prekoredaša. Elem, odem u poštu da platim račune. Kilometarska kolona, danas dele penzije. Rešim da čekam, jer moram državi da dam njihovo. Svi se polako pomeramo, kad iskrsnu jedna simpatična bakica i započe priču sa dobro držećim dekom na pola reda. Niko i ne obraća pažnju, ona se brine za neku njihovu drugaricu, i mic po mic kad je red zakovrnuo iza obeležavača sa trakama, lako se provuče i preskoči jedno 15tak ljudi.
U autobusu redovno ulaze neki kao polu invalidi (bez uvrede za one stvarne). Prošle nedelje jedna gospođa, kao sa dva štapa i gega se, jedva diše a kamoli da stoji. Svi se polomiše da ustanu, zamislite u današnje vreme!?, i tako ona putovaše jedno 20tak stanica, a možda i duže. Elem, preključe vidim istu ženu i ne verujem svojim očima. Šeta se glavnom ulicom, žustro i energično, bez štapova!!??
U elektrodistribuciji red se otegao, čak i onaj za žalbe. Ulazi jedna sitna starica i kao žuri da gleda majku, veoma joj je hitno, a hoće da joj isključe struju. Odjednom ljudi ojađeni i iscrpljeni negoduju i kao neće da je puste. Kad ti ona smerna i ponizna ženica:"Sram vas bilo. Meni se ne čeka red, a i smislila sam dobru priču"!!??
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Nekako se prisetih Tarabića iz Kremana:"Kad iz ljudi nestane milosti…". Nismo svi psiholozi i mudrice pa da odmah prepoznamo prevarante i manipulatore, ali se čovek sve češće zapita kad učini neko dobro delo "Da li sam pogrešio?". Da svi razmislimo. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: