U mojoj porodici se kupuje mnogo hleba, ali se sve manje jede, pa nam ostaje. Znam da je greh bacati hleb, pa ga skupljam u kesu i kačim na kontejner. Do pre pola godine jedan fini, skromni i ubogi čovek me je često presretao i pitao da je uzme. Pa naravno, drago mi je da nekome koristi. Mislila sam da hrani živinu ili svinju, ko li će ga znati. Nisam pitala. Elem, i sada ponekad nosim kesu sa hlebom. Romi koji redovno krstare oko kontejnera, odmah je spaze i uzmu. Ako nekome koristi, neka je, sevap je. Juče sam nosila jednu kesu i da je ne kačim pitam momka koji je tu već parkirao kolica: "Da li vam treba možda stari hleb?" Kad će ti on:"Ma kako ne treba. Dugo nam je posao kvario neki profa, što pod stare dane merači hleb. Valjda je jeo poparu danima, jer od penzije nije mogao da se prehrani, a bilo ga sramota da ide u narodnu kuhinju." Posle tih reči ne zna čovek šta da misli.
Posle razmišljam. Zar ne vidite lepotu u svom životu? Čovek je vaspitavao i učio bar 30tak generacija, a kako mu se društvo za to odužilo. To je jedan od najsvetijih poziva, a velika muka kada se primi mizerna plata iz dva dela, kada se prima penzija još teže. Kao primer dvostruke negacije – ni ugled, ni pare. Na zdravlje.
Podeli članak sa drugima: